недеља, 18. јануар 2015.

Igra sudbine

Sedeo je u dubokoj zelenoj travi na proplanku dok je naniže posmatrao prostranu livadu u daljini uokvirenu gustom borovom šumom. Livadu je presecao i jedan put, nije to bio onaj popločani put kojim su često prolazili pešaci, konjanici i razna kola, već je to bio zemljani put kojim je prolazilo malo ljudi. Ipak, on je jako voleo da posmatra baš taj tu put, ne samo zato što je ležao na prelepoj livadi okružen pesmom ptica i mirisom cveća, već zato što su svi ljudi koji su tuda prolazili bili različiti, svaki poseban na neki svoj način. Kada bi tako neki čovek prožao livadom on bi smišljao kakva bi bila njegova životna priča, kakve je sve dogadjaje preturio preko glave ili kuda se upravo zaputioIli ukoliko bi pak tuda prošla neka kola, što se (inače) retko dešavalo, razmišljao je šta bi moglo tu da bude, ko bi mogao da se vozi u njima i kuda bi mogla da odu. Ponekad bi čak video kako iz šume stidljivo proviruje neki jelen ili bi uočio zeca kako skakuće po proplanku jureći nekim svojim poslom, a jednom je čak video i ježa na svega nekoliko metara od njega i to u sred dana, pa je tako ceo taj tan proveo igrajući se sa njim i proulcavajući njegove bodlje. Kada bi se umorio od gledanja puta legao bi u mekanu travu, sa rukama ispod glave, i posmatrao oblake kako krstare nebom zajedno sa pticama koje su jurile pored njih ili bi jednostavno kružile po nebu.

Taj proplanak čuvao je u strogoj tajnosti i jedini kome ga je pokazao bio je njegov najbolji drug, i to tek pošto mu je obećao da nikada nikome neće reći za to mesto. Od tada su često dolazili tu, odlamali grane sa jednog starog hrasta koji se nalazio u blizini i zatim sa njima vežbali mačevanje. Bili su neumorni i mogli su da vežbaju od jutra do mraka i on bi svaki put pobeđivao. Međutim, njemu su draži bili oni dani kada je tu dolazio sam i posmatrao ljude kako idu putem, svaki za svojim poslom.

Tako je bilo i danas. Sunce se tek pomaljalo na istokua on je već sedeo dok je valjao  travku po ustima, gledajući dole na put. U to vreme njime nije prolazilo mnogo ljudi, a ipak, vrlo brzo, naiđoše prvi putnici. Bio je to čovek duge, guste, crne, neuredne kose i brade. Na sebi je imao blatom umrljanu i iscepanu odeću, a na jednom rukavu nalazili su se crveni tragovi krvi pored poderotine nastale od mača. Lice mu je odavalo umor, dok mu se u očima mogla očitati tuga i bol koju je nosio u sebi. Ruke su mu bile svezane iza leđa. Iza njega hodala su dva vojnika obučena u crvene tunike i lako oklopljena sa kacigama koje su nosili pod miškama. Obojica su imala mačeve okačene sa leve strane i noževe sa desne, dok štitove nisu nosili. Onaj koji se nalazio bliže njemu bio je mlad, krupan čovek kratke, guste, crne kose i namrgođenog izgleda dok je drugi bio znatno viši i mršaviji, proćelav i krajnje zbunjenog izraza lica sa svežim ožiljkom na levoj nozi. Oba vojnika imala su okačenu po jednu pozamašnu kesu sa zlatnicima koje su im stajale okačene o boku. Bile su skroz pune i skoro da je mogao da čuje zveckanje novčića koji su se nalazili u njima.

Zamišljao je priču koja je išla uz to: možda je zarobljenik neki prosjak uhvaćen u pokušaju krađe, možda je čak i vojnicima probao uzeti njihove kese novca. Međutim, kako je uvek voleo, smišljao je neku zanimljiviju priču o svemu tome, pa je takona primer, u njegovoj mašti prosjak mogao biti nesrećno zaljubljen u neku gospu  visokog staleža. I ona je, naravno, bila zaljubljena u njega, kako to i biva u svim pričama, uprkos činjenici da je on bio samo običan siromah. U njegovoj verziji pričečovek završava uhapšen nakon što se njihovom pokušaju bekstva iz grada ispečio njen otac. Usledila je borba u kojoj on ubija njenog oca zadobivši samo ogrbotinu na ruci, međutim, neuspeva da savlada vojnike koji su se umešali i tako završava zarobljen, uspevši samo da rani jednog od njih.

Kada je završio svoje maštarije vojnici i prosjak već behu zamakli iza drveća ostavljajući put iza sebe potpuno pustim. Dugo je vremena prošlo, a da niko nije kročio putemte je vreme provodio ležeći na leđima i gledajući u nebo. Bio je to jedan od retkih dana da na nebu nije bilo nijednog oblačka, čak ni onog najmanjeg. Sunce se već približavalo vrhuncu, kada začu zavijanje vukova iz šume. Pridigao se, osluškujući; nije to bio samo jedan ili dva vuka, više je zvučalo kao da ceo čopor zavija odjednom. Posle nekog vremena zavijanje polako poče da zamire , ali žmarci ostadoše da prolaze njegovim telom. Vukovi su se jako reko oglašavali po danu, a nikada još nije čuo da toliko vukova zavija odjednom. Premda je znao da verovatno nije ništa u pitanjunije mu bilo svejedno posle tog, pomalo zastrašujućeg, zvuka.
Proveo je još nekoliko minuta razmišljajući o vukovimai i o razlogu zbog kojeg bi se javljali, kada začu zvuk kotrljanja točkova po putu i sva njegova pažnja se usmeri na krivinu iza koje je trebalo da se pojave. I zaista, za nekoliko trnutaka se promoliše najpre dva snežno bela konja, a zatim i kola koja su vukli. Bili su to zasigurno najlepši konji je je video za svoga života a ih je, iako tek dečak, video više neko neki za ceo svoj život. Imali su duge bele grive i još duže repove koji su se vijorili za njima. Mišići su im se ocrtavali po telu dok su graciozno, sinhronizovano koračali napred. Za uzdama, na klupici, sa prednje strane kola, sedeo je malo puniji čovek, osrednjeg rasta, obučen u staru, zarđalu verižnjaču. Duga, retka, kosa padala mu je preko lica poput slame obojene u crno što mu viri ispod kape, zaklanjajući od njegovih očiju ostatak glave. Za trenutak mu se učini da vidi na maču, koji mu je visio o boku, crvene tragove, poput krvi, ali pomisli da mu se samo učinilo i brzo to smetnu sa uma dok je prelazio na osmatranje kola. Bila su to obična, drvena, kola kakva su svi koristli kada bi prevozili kakav teret. Točkovi, okovani metalom, su nekako ritmično lupkali po kamenu na putu. Ništa od tereta koji su prevozili nisu otkrivali. Preko kola je bilo prebačeno nekakvo urpljano, belo platno.

Kola su se još uvek nalazila blizu ivice šume kada, naizgled niodkuda, a zapravo iz šume, izleteše dve prilike ogrnute u braon ogrtače, koji kao da su bili umrljani blatom. Kapuljače su im bile prebačene preko glavau potpunosti sakrivajući njihova lica. Jedan od njih izvuče bodež ispod ogrtača i sa leđa priđe još uvek nesvesnom kočijašu i skočivši na kola zabode mu nož duboko u stomak.

                                                                                                                       Kraj prvog dela

Нема коментара:

Постави коментар